Probudio sam se, dakle, sam na svetu, sa onim glupim osećajem da sam prespavao evakuaciju planete...
Published on 10/11,2010
Varljivo brdo je Život, nema šta...
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za
leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga
obeležava to razvođe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao
milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas još uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?
Neki voštani mandarin iz trećeg milenijuma pre nove ere je sigurno još davno patentirao sličnu
izreku?
Probudio sam se, dakle, sam na svetu, sa onim glupim osećajem da sam prespavao evakuaciju
planete...
Mali zapostavljeni budilnik uvređeno je okrenuo leđa mom pogledu, no moglo je biti devet,
plus-minus koji minut, smeo sam da se kladim? Naša ulica je tek periferna venica u jutarnjem
krvotoku grada, ali po šumovima koji dopiru spolja, ponekad mogu gotovo nepogrešivo da odredim koordinate male kazaljke...
Proteglio sam se, oprezno, prozivajući redovne jutarnje bolove... Leva "ahilova"? Desni
meniskus? Prepone? Lumbago? Peti pršljen? U redu je. Svi smo tu...
Seo sam na ivicu kauča i lagano spustio lice u šake, bezuspešno pokušavajući da
zamislim da te šake pripadaju Njoj...
OK, priznajem...
Ova mašina možda i ne vuče kao nekad?
Kontakti su olabavili, kompresija pada, neki mali nepraktični sentimenti zaribali su jednom za
svagda...
Ali...
To je još uvek kao novo...
Tako neukroćeno...
Nerazumno...
Tako pobedonosno šašavo...
O,da...
Anamaria bi mogla biti sasvim zadovoljna načinom na koji mi nedostaje...
To je još uvek onaj nemirni srndać...
Divalj i mlađan...
I lud kao noć..."
E, baš tako nekako se i ja probudih jutros...Misli lete na sve strane, ma ni ribolovačkom mrežom ih ne bih skupila na jednu gomilu.Prepliću se sitnice od juče, od danas (a čak ni prvu jutarnju nisam popila) i od sutra (a ne gledam u pasulj...). Kuda sa sobom? Ceo dan je samo moj, slobodan dan...onaj bez obaveza, a ja bez ideje šta činiti sa njim...